U ponedjeljak, 16. svibnja, u učionici povijesti, učenici 8-ih razreda obilježili su sjećanje na žrtve Bleiburške tragedije. Koristeći dostupnu literaturu i udžbenike povijesti, učenici uključeni u projekt, pripremili su prigodne plakate te svoje spoznaje o ovoj, za hrvatski narod bolnoj temi, prezentirali ostalim učenicima u razredu.

U svojim prezentacijama, učenici su istakli da se Bleiburška tragedija dogodila  kada su u Europi već bile završene sve ratne operacije što ovu tragediju čini još većom.  Bojeći se osvete partizana, dio ustaša, domobrana, četnika i drugih vojnih postrojbi te dio civilnog stanovništva bježali su u Austriju gdje su bili Englezi, kako bi tamo zatražiti politički azil i prebacili se dalje na zapad. Britanci su ih zaustavili, nisu prihvatili njihovu predaju nego  ih, unatoč međunarodnom pravu o zaštiti zarobljenika, predali Titovim partizanima.

Partizani su došli na Bleiburško polje 15. svibnja 1945. te  vojne zarobljenike i izbjeglo civilno stanovništvo svrstali u kolone i vratili u Jugoslaviju. Time je započeo „Križni put“ hrvatskoga naroda, na kojem su tisuće i tisuće zarobljenika tjednima i mjesecima pješačili kroz Sloveniju, Hrvatsku prema Srbiji do  granice  s Rumunjskom. Na tom su putu  mnogi Hrvati ubijeni ili su umrli od iscrpljenošću i gladi. Preživjele sudionike „Križnoga puta“ čekao je prisilni rad na obnovi Jugoslavije.

Fotografije koje su učenici pronašli u povijesnim knjigama,  svjedoče da je „Križni put“ prolazio i kroz Koprivnicu.

 Za nas  je posebno potresno bilo svjedočanstvo učenice Nike, čiji je djed bio sudionik ove tragedije. Priču koju nam je ispričala, Nika je saznala od svoje bake. Nikin djed Zvonko slučajno se našao u Dravogradu  i Bleiburgu. Kao 19-to godišnji mladić, u vrijeme rata radio je kao pekar.  Vlast je povukla sve pekare u vojarne kako bi   pekli  kruh za tadašnju vojsku. Kao pekar,  doista nije imao nikakve veze sa zločinima koje su provodili ustaše.    Kako su partizani sve više nadirali u Podravinu,  Zvonko je, zajedno s ostalima,  bježao prema Austriji. Prema sjećanjima Nikine bake, Zvonko je tijekom puta  bio i gladan i žedan, a da bi preživio,  hranio se kukcima i travom koja je rasla uz cestu.  Vodu je pio iz blatnjavih graba kao i ostali sudionici. Doživotno je pamtio partizanku koja mu je s nogu skinula cipele pa je mukotrpan put nastavio pješke. Nikin se djed spasio od sigurne smrti  igrom slučaja. S obzirom da je bio sitne građe, a iscrpljen, djelovao je mlađe nego je to doista bio. Osim toga, lagao je datum rođenja  pa  je zbog godina  pušten iz logora u Požegi u kojem je proveo više od godinu dana. Nažalost, sličnih, tragičnih priča u hrvatskim obiteljima  ima mnogo.

U Bleiburškoj tragediji i na „Križnome putu“ živote je izgubilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata i ostalih građana tadašnje države, ali  se u doba komunističke Jugoslavije o tome nije javno govorilo.

Na nama je da se prisjetimo svih nevinih ljudi  koji su tijekom prošlosti bile žrtve pogrešnih  politika i totalitarnih režima te da bez iznimaka osudimo sve zločine  protiv čovječnosti, bez obzira tko ih je počinio.      

Lidija Vranar, prof. povijesti