ORFEJ I EURIDIKA

Orfej, sin muze Kaliope, silno je volio glazbu. Bog Apolon darovao mu je liru, a muze su ga  naučile tako dobro svirati da su čak i vode u potocima prestajale šumjeti da bi slušale njegove note. Orfej je volio jednu prelijepu djevojku koja se zvala Euridika. Sudbina je, međutim, bila protiv njihove ljubavi.

Jednoga je dana Euridika, dok je trčala šumom, nagazila na zmiju skrivenu u travi koja je ujede i ubije.

Orfej, pomahnitao od bola, odluči sići u podzemni svijet da bi oteo svoju zaručnicu iz kraljevstva mrtvih. Nagovori Harona, skelara na rijeci Stig, da ga preveze na drugu stranu paklenske podzemne rijeke, te stiže pred Hada, boga podzemnog svijeta, i njegovu ženu Perzefonu. Dvoje vladara bijahu ganuti očajem lijepoga mladića i njegovom milozvučnom svirkom, pa obećaše vratiti mu Euridiku među žive.

»No, pazi!«, upozoriše ga. »Ne smiješ je nijednom pogledati na tom putu, sve dok ne stignete na sunčevo svjetlo!«

Orfej uze Euridiku za ruku i sretan krene natrag prema svjetlu. Međutim, dok je koračao, zaokupi ga sumnja da ono što ga slijedi nije njegova zaručnica, već samo sjena. Zaboravi na obećanje, okrene se da je pogleda... Ali gle, čim njegov pogled pade na djevojčino lice, Euridika poče iščezavati!

»Ne!«, povika očajni Orfej. »Ostani! Nemoj pobjeći!« Prekasno! Euridike više nije bilo. Zauvijek je vraćena u kraljevstvo mrtvih.