ZLATNO RUNO

Stigavši na Kolhidu, Jazon se pojavi pred kraljem Ejetom i obavijesti ga kako namjerava oteti Zlatno runo. »Mnogi mladići poput tebe pokušavali su to učiniti«, reče mu stari kralj. »Sve ih je ubio zmaj. Neću dopustiti da i ti dovodiš u opasnost svoj život! Najprije se moraš iskazati tako da uloviš dva velika bika srebrnih kopita koji žive u mojim šumama i koji rigaju vatru iz nozdrva, upregnuti ih u plug i izorati polje. To polje zatim treba zasijati ovim zubima koje ti sada dajem.

Iz svakog zuba pojavit će se jedan div kojega moraš okovati. Samo tada ću ti dopustiti da se suprotstaviš zmaju koji čuva Zlatno runo!«

Tazon, izvan sebe zbog teškoće ispita, posumnja u svoj zadatak kad mu u pomoć stiže Medeja, Ejetova kći, koja se zaljubi u njega na prvi pogled. Medeja, koja je bila pomalo čarobnica, dade mu jednu čarobnu mast: „Namaži se i plamen bilova neće te opržiti. Da bi zatim pobijedio divove među njih moraš baciti kamen: vidjet ćeš, bacit će se na njega i boriti da ga se dočepaju te tako međusobno poubijati.« Zatim ga nauči jednu čarobnu formulu koja je imala moć da uspava zmaja.

Nakon što se namaza, s kamenom u džepu i dobro urezanim u pamćenje čudesnim riječima, Jazon se dade na osvajanje Zlatnog runa. Stvari su se odvijale upravo onako kako je predvidjela Medeja i uskoro se Jazon vratio na brod s dragocjenim trofejem, slaveći sa svojim pratiocima.

Zasluga je, međutim, u potpunosti pripadala Medejinim čarolijama i Jazon joj to prizna zahvalan: uze je za ruku, pomogne joj da njegov brod i... »... živjeli su zauvijek sretni i zadovoljni«, rekla bi bajka. Nažalost, nije bilo tako: priča o Jazonu i Medeji je jedna tužna priča. A mi je zbog toga ne želimo pričati.